David Albahari - Pismeni zadatak

Učiteljica je zvučala uznemireno: kao da joj je neko pronašao bolno mesto na butini i nije prestajao da ga pritiska. Očni kapci su joj bili crveni i otečeni, što je moglo da znači samo jednu stvar: da je već počinjala da plače i da je tada, najverovatnije u nekoliko navrata, brisala oči papirnom maramicom, rukavom od bluze ili, najjednostavnije i najspremnije, golom nadlanicom.

Muškarac i žena koji su sedeli naspram nje učtivo se nakašljaše i razmeniše hitre poglede. Majčin pogled je sasvim sigurno kazivao: „Koja je ovo lujka!“ S druge strane, očev pogled je pozivao na red i hladnokrvnost iako je osećao silovitu potrebu da isprazni bešiku. Odgurnuo je

stolicu, ustao i rekao da mora da ode u klozet.

Majčin pogled sada je bio uperen u sina. Pomislila je: „Pa da, i on je lujka. Kakav otac, takav sin!“

Učiteljica bučno izduva nos i reče da je najbolje da sačekaju

učenikovog oca kako ne bi došla u situaciju da iste stvari govori dva-tri, pa i više puta.

Majka se složila, mada je istovremeno pomislila: „Da samo znaš koja lujka je on, ne bi ga čekala ni deset sekundi.“

Pitala se takođe šta kog đavola on radi toliko dugo u klozetu. Koliko vremena je potrebno muškarcu da otkopča pantalone, izvadi piška iz gaća i isprazni bešiku?

U tom trenutku otac se pojavi na vratima. Seo je pored žene i tiho je upitao da li je nešto propustio.

Propustio je ceo život, htela je da mu kaže ali se ipak suzdržala.

Gledala je kako učiteljica uzima jednu svesku sa hrpe svezaka na stolu.

Učiteljica je otvorila svesku, dugo piljila u nju i onda im rekla da ne mora da ih zabrine ono što će im reći. Mnogo dece se sasvim prirodno služi lažima i preterivanjima, rekla je ona, i najčešće ne misli doista ono što su rekli. Ali ponekad kažu nešto što bi ipak trebalo da nas zabrine,

nešto što zahteva drugu vrstu pristupa i odgovora, nešto što može da nas podstakne na preispitivanje.

Majka pomisli: „Prestani da sereš!“ A onda uz osmeh na licu upita šta je ovog puta zgrešio njihov nestaško.

Učiteljica podiže dečakovu svesku visoko kao da ističe belu zastavu predaje. „Tema poslednjeg pismenog zadatka glasila je ‘Šta je sreća?’, a njegov rad počinje rečenicom ‘Sreća je kada moji roditelji nisu kod kuće.’ Posle će još napisati da je sreća onda kada spava sa psom u njegovoj

štenari.“

Na trenutak je zavladala tišina.

„I?“, oglasi se majka.

Učiteljica se očigledno zbunila, ali je ipak uspela da pita:

„Zar vas to ne uznemirava?“

Otac je zaustio nešto da kaže, međutim nije uspeo da dođe do reči. Majka je bila brža: „Dečak ima bujnu maštu, to je sve.“

Učiteljica se zagleda u crtež ispod teksta pismenog zadatka: sa dva ukrštena noža kapale su kapi crne krvi. Htela je još nešto da kaže, ali na pamet joj nije pala nijedna prikladna reč.

 

(Iz knjige „21 priča o sreći”)




Коментари

Популарни постови са овог блога

Edgar Alan Po: Senka (parabola)

Edgar Alan Po: SKOČIŽABA ILI OSAM ORANGUTANA U LANCIMA