Edgar Alan Po: SKOČIŽABA ILI OSAM ORANGUTANA U LANCIMA

Nikada nisam znao ni za koga koji bi toliko od srca uživao u šali kao taj kralj. Činilo se da živi samo zato da bi zbijao šale. Najsigurniji put, da netko postigne njegovu milost, bio je da mu ispriča kakvu zgodnu šaljivu priču, ali da je ispriča dobro. Tako se dogodilo, da je svaki od njegovih sedam ministara bio poznat kao šaljivčina. Oni su se svi uvrgnuli u kralja i po tome, što su bili veliki, trbušasti, debeli ljudi kao i nedostiživi šaljivdžije. Da li ljudi debljaju šaleći se, ili pak naprotiv u samoj debljini ima nešto što osposobljuje za šalu, to nisam nikad do kraja utvrdio, ali je sigurno da je mršav šaljivčina rara avis in terris.

Za prefinjenost, ili kako je sam govorio, "duševnost" šale kralj je slabo mario. Osobito se divio grubosti neke šege, te bi se njoj za volju često pomirio i s njenom dužinom. Prevelika istančanost ga je gnjavila. Rableov Gargantua bio bi mu draži od Volterova Zadiga; sve u svemu, opipljive, grube sprdačine kudikamo su se bolje slagale s njegovim ukusom nego duhovite igre riječima.

U času, kad se događa moje pričanje, poziv lakrdijaša još nije bio potpuno izašao iz mode na dvorovima. Više kontinentalnih velesila još je na dvorovima držalo svoje "lude" koji su nosili šarena odijela s luđačkim kapama i zvoncima, i od kojih se očekivalo da će uvijek, na prvi mig, istresti po koju oštru doskočicu, iz zahvalnosti za mrvice s kraljevskoga stola. Samo se po sebi razumije da je naš kralj zadržao svoju ludu. Istina je da je on morao imati veze s ludošću, već zato da nađe protutežu teškoj mudrosti sedmorice umnika, koji su bili njegovi ministri, a da njega ni ne spominjemo.

Njegova luda ili službeni lakrdijaš nije, međutim, bio samo luda. U kraljevim očima njegova je vrijednost bila trostruka zbog toga što je on bio također patuljak i bogalj. U ono su doba na dvorovima patuljci bili isto toliko uobičajeni kao lude, i mnogim bi vladarima bilo teško provoditi dane (dani su, sva je prilika, duži na dvoru nego na drugim mjestima) da nisu imali svog lakrdijaša da se smiju s njim, i svojega patuljka, da se smiju njemu. Ali, kao što sam već primjetio, naši su lakrdijaši u 99 posto slučajeva debeli, okrugli i nezgrapni – tako da se kralj radovao, kao osobitom blagoslovu neba, što je u Skočižabi (to je bilo ludino ime) imao trostruko blago u jednoj osobi.

Vjerujem, da ime Skočižaba patuljku nisu dali kumovi na krštenju, nego su mu ga jednoglasnom odlukom prisili kraljevi ministri na temelju njegove nesposobnosti da hoda kako hodaju drugi ljudi. Skočižaba se mogao kretati samo nekim isprekidanim hodom – a to je bilo nešto između skakanja i koprcanja – koji je beskrajno zabavljao i, dakako, tješio kralja, jer je kralj, kojeg je cijeli dvor držao prekrasnom osobom, imao vrlo ispupčen trbuh i prirođenu nabreklost glave.

Ali premda se Skočižaba zbog iskrivljenosti svojih nogu mogao kretati samo sa velikom mukom i naporom uzduž ravnog puta ili poda, golema mišićna snaga ruku što mu je priroda valjda pružila kao naknadu za nedostatke u donjim udovima, osposobljavala ga je za izvođenje mnoštva čudesno spretnih podviga, ako se radilo o penjanju uvis po stablima ili konopcima ili bilo gdje drugdje. U tim je vježbama on mnogo više ličio na vjevericu ili na malenoga majmuna nego na žabu.

Nisam u stanju da sasvim točno kažem iz koje je zemlje bio Skočižaba. Svakako je došao iz neke barbarske oblasti, za koju nitko nije nikada čuo – jer je bila na velikoj udaljenosti od dvora našega kralja. Skočižaba i djevojčica tek malo manje patuljasta od njega, ali koja je imala divne razmjere tijela i bila čudesna plesačica, bili su nasilno odvedeni iz svojih domova u susjednim pokrajinama, a jedan od kraljevih uvijek pobjedonosnih generala poslao ih je na dar kralju.

U takvim okolnostima nije se čuditi što se između ta dva mala sužnja razvilo prisno prijateljstvo. Oni se uistinu vrlo brzo sprijateljiše na život i smrt. Premda je uvelike uveseljavao dvor, Skočižaba nije bio nimalo omiljen, pa nije bilo u njegovoj moći da Tripeti učini mnogo usluga; ali premda je bila patuljasta, zbog njene dražesti i divne ljepote njoj su se svi divili i mazili je; ona je tako bila vrlo utjecajna i taj je utjecaj uvijek, kad god je to bilo u njenoj moći, upotrebljavala u korist Skočižabe.

U nekoj veličajnoj, svečanoj prilici – smetnuo sam s uma kojoj – kralj odluči da priredi maskeratu; a svaki put kad bi se na našem dvora održavala maskerata ili bilo kakva slična zabava, u njoj su zbog svojih sposobnosti sudjelovali i Skočižaba i Tripeta. Osobito je Skočižaba pokazivao toliku domišljatost u priređivanju svečanosti, smišljanju novih likova i sastavljanju kostima za krabuljne plesove, te se činilo da se bez njega ne može ništa izvesti.

Dođe noć određena za tu sjajnu zabavu. Pod Tripetinom paskom raskošna je dvorana bila ukrašena dobro smišljenim pojedinostima što mogu podati sjaja maskerati. Cijeli je dvor živio u groznici iščekivanja. Što se tiče nošnja i uloga, jasno je da je svatko već bio stvorio odluku u tom pogledu. Mnogi su odlučili o tome kakvu će ulogu i masku uzeti na se već tjedan ili čak i mjesec dana prije; tako da, zapravo nigdje nije bilo ni mrve neodlučnosti – osim upravo kod kralja i njegove sedmorice ministara. Još i sad ne znam zašto su oklijevali ako i to možda nije bilo šale radi. Vjerojatnije je, međutim, da im se bilo teško odlučiti zbog toga što su bili tako debeli. Bilo kako bilo, vrijeme je prohujalo, te tražeći posljedni izlaz oni poslaše po Skočižabu i Triperu.

Kad su se dva mala prijatelja pojavila pred kraljem, nađoše ga gdje sjedi uz vino zajedno sa sedam članova svoga ministarskog vijeća; ali se činilo da je kralj veoma loše raspoložen. On je znao da Skočižaba ni najmanje ne voli vino, jer je ono raspaljivalo jadnoga bogalja gotovo do mahnitosti; a mahnitost nije ugodan osjećaj. Ali kralj je volio svoje grube šale i uživao je u tome da sili Skočižabu da pije i da (kako je to kralj nazivao) "bude veseo".

– Dođi ovamo, Skočižabo – reče on kada su lakrdijaš i njegova prijateljica ušli u sobu. – Ispij ovaj pehar u zdravlje svojih odsutnih prijatelja (u tome času Skočižaba uzdahnu), a onda nam pomogni svojom domišljatošću. Potrebne su nam maske... maske, čovječe... nešto novo, neobično. Dosadile su nam te vječito iste stvari. Dođi, popij! vino će ti razbistriti mozak.

Skočižaba se naprezao kao i obično da odgovori kakvom dosjetkom na kraljevo nukanje; ali to je prelazilo njegove sile. Toga je dana slučajno bio rođendan ubogog patuljka, a zapovjed da pije u zdravlje svojih "odsutnih" prijatelja izvabila mu je suze na oči. Mnogo velikih, gorkih suza vrcnu u čašu u trenu kada ju je ponizno uzeo iz silnikove ruke.

– He! He! He! He! – hihotao je ovaj dok je patuljak nevoljko ispijao pehar.

– Vidite li što može učiniti čaša dobrog vina! Eto, oči ti već sjaju!

Jadnik! Njegove su se velike oči više žarile nego sjale, jer je djelovanje vina na njegov mozak bilo isto toliko brzo koliko i žestoko. On uzrujano postavi čašu na stol i pogleda cijelo društvo naokolo polumahnitim pogledom. Činilo se da se svi strašno zabavljaju duhovitošću kraljeve šale.

– A sada na posao! – reče ministar predsjednik koji bijaše vrlo debeo.

– Da, reče kralj. Hajde, Skočižabo, pomozi nam. Masku, dragoviću moj, nitko od nas nema masku... baš nitko... he! he! he! – A kako je on ono što je rekao ozbiljno smatrao šalom, sva sedmorica se pridružiše tom njegovu smijehu.

Nasmijao se i Skočižaba, premda slabo i nekako rastreseno.

– Deder, deder, reče kralj nestrpljivo, nećeš li nam ništa predložiti?

– Naprežem se da smislim nešto novo – odgovori patuljak rastreseno, jer ga je vino potpuno omamilo.

– Naprežeš se! – poviknu vatreno silnik. – Što time misliš reći? Ah, razumijem. Mrzovoljan si i još ti treba vina. Evo, popij ovo! – Natoči drugu čašu i ponudi je bogalju koji je samo buljio u nju boreći se da dođe do daha.

– Popij, kažem ti! – povika neman – ili ću u ime sto bijesova...!

Patuljak je oklijevao. Kralj se zajapuri od bijesa. Dvorjanici su se podrugljivo smijali.

Tripeta, blijeda kao lešina, približi se kraljevu sjedalu, padne na koljena pred njim i umoli ga ponizno neka poštedi njenog prijatelja.

Silnik ju je gledao nekoliko trenutaka, očito se čudeći njenoj smjelosti. Činilo se da je u neprilici što ima da učini ili da kaže – kako da najprikladnije izrazi svoje ogorčenje. Konačno, ne govoreći nijedne slovke, žestoko je odgurnu od sebe i izlije joj sadržaj prepune čaše u lice.

Uboga se djevojka pridigne kako je bolje mogla i, ne usuđujući se ni da uzdahne, vrati se na svoje mjesto na dnu stola.

Mrtvi muk zavlada čitav trenutak, a u tom času bi se čulo da je pao neki list ili pero. Taj muk prekinu tihi ali neugodan i produžen škripav zvuk koji kao da je u isti mah dopirao iz svih uglova sobe.

– Čemu... čemu, čemu proizvodiš taj zvuk? – upita kralj, bijesno se obrativši patuljku.

Činilo se da se ovaj prilično oporavio od svojega pijanstva i gledajući upiljeno, ali spokojno u silnikove lice, odgovori:

– Ja – ja? Kako bih to mogao biti ja?

– Čini se da je zvuk došao izvana – primjeri jedan od dvorjanika. – Mogla bi biti papiga kod prozora koja brusi kljun na žicama krletke.

– Imaš pravo – odvrati vladar kao da mu je silno odahnulo – ali bio bih se zakleo na svoju vitešku čast da je to ova skitnica škrgutala zubima.

Na to se patuljak nasmija (kralj je bio suviše poznati šaljivčina da bi prigovorio ma čijem smijehu) i otkrije niz jakih, velikih i veoma odvratnih zubi. Čak iskaže posvemašnju pripravnost da proguta onoliko vina koliko zažele. Vladar se umiri; a pošto je bez ikakva vidljiva lošeg učinka popio i drugu punu čašu vina, Skočižaba prijeđe odmah vrlo živahno na raspredanje planova za maskeratu.

– Ne znam što me je navelo na tu pomisao – primjeti on vrlo mimo, kao da nikad u životu nije okusio vina – ali neposredno nakon toga što je vaše veličanstvo udarilo djevojku i prolilo joj vino u lice... neposredno nakon toga, i dok je papiga proizvodila neobičan zvuk kod prozora, pala mi je na pamet sjajna zabava-vragolija iz moje zemlje; koju smo često priređivali na našim maskeratama: ali ovdje će ona biti potpuno nova. Samo, na nesreću, za nju je potrebna skupina od osam osoba, a...

– Nas ima toliko! – povika kralj zadivljen svojim oštroumnim otkrićem – točno osam, ni više ni manje: ja i mojih sedam ministara. Hajde! Kakva je to vragolija?

– Zovemo je osam okovanih orangutana i zaista je sjajna kad je dobro izvedena.

– Izvest ćemo je mi – primjeti kralj uspravljajući se i spuštajući očne kapke.

– Draž je igre u tome – nastavi Skočižaba – što izaziva strah među ženama.

– Sjajno! – povikaše jednoglasno kralj i njegovi ministri.

– Maskirat ću vas kao orangutane – nastavi patuljak – samo vi to prepustite meni. Sličnost će biti tako upadna, da će vas sudionici maskerate zaista držati tim životinjama, te će, dakako, biti isto toliko užasnuti koliko i zapanjeni.

– Oh, to je prekrasno! – povika kralj – Skočižabo! Napravit ću od tebe čovjeka!

– Lanci služe povećanju pomutnje zveketanjem. Vi ste tobože pobjegli, en masse, od svojih čuvara. Vaše veličanstvo ne može ni zamisliti dojam što će ga na maskerati izazvati osam okovanih orangutana za koje će većina nazočnih držati da su pravi, kad s divljim krikovima ulete u gomilu prefinjeno i raskošno odjevenih muškaraca i žena. Ta će opreka biti jedinstvena.

– Dakako da hoće – reče kralj. I vijeće se žurno digne (jer je već bilo kasno veče) da bi prionulo izvođenju Skočižabine zamisli.

Način kojim je tu skupinu predstavio kao orangutane bio je sasvim jednostavan, ali je odgovarao njegovoj namjeri. U doba kad se događa moja priča, dotične su životinje bile velika rijetkost u bilo kojem kraju uljuđenog svijeta; pa, kako su maske koje je načinio patuljak izgledale dovoljno životinjski i više nego odvratno, držalo se da je njihova suobraznost prirodi time potpuno zajamčena.

Kralja i njegove ministre najpre obukoše u vrlo tijesne košulje i gaće od trikoa. Tada ih premazaše katranom. Kada su dotle došli, netko iz društva predloži da ih okite perjem; ali patuljak smjesta odbije taj prijedlog i zorno dokaže osmorici da lan mnogo uspješnije predstavlja dlaku životinje poput orangutana. Prema tome, oni nalijepiše debeli sloj lana na premaz katrana. Na to nabaviše dugi lanac. Najpre ga položiše oko kraljeva pojasa i privezaše; onda oko pojasa nekog drugog iz skupine, pa ga također privezaše; a zatim oko svih uzastopce na isti način. Kada je to ulančavanje bilo dovršeno, a članovi su skupine stajali na što većoj mogućoj udaljenosti jedan od drugoga, oni su sastavljali krug; a da bi se cijela slika činila prirodnom, Skočižaba utaknu ostatak lanca u dva promjera pod pravim kutovima kroz taj krug onako kako to danas čine oni što hvataju čimpanze ili druge velike majmune na Borneu.

Veliki salon, u kojemu se imala održati maskerata, bio je okrugla vrlo visoka soba koja je primala sunčevu svjetlost kroz jedan jedini prozor na vrhu. U noći (taj je salon navlas bio izgrađen za noćno doba) bio je osvijetljen poglavito jednim velikim svjećnjakom, koji je visio o lancu iz sredine prozora na stropu, te su ga spuštali ili dizali pomoću protuteže kao obično: ali (da ne bi kvarila izgled), ta je potonja prolazila izvan kupole i to povrh krova.

Kićenje sobe bilo je ostavljeno vrhovnom nadzoru Tripete; međutim, čini se da je u nekim pojedinostima ona poslušala mirniji sud svoga prijatelja patuljka. Na njegov prijedlog, svijećnjak je u ovoj prilici uklonjen. Kapanje voska (koje je bilo posve nemoguće spriječiti po tako toplom vremenu), nanijelo bi ozbiljne štete gizdavim odijelima pozvanika, jer se nije moglo očekivati da će se u dupkom punom salonu svi moći držati daleko od središta, tj. daleko od mjesta pod svijećnjakom. Druge su svjetiljke postavili u različitim dijelovima dvorane postrani, a po jednu su baklju, koja je kadila ugodnim mirisom, stavili u desnu ruku svake od karijatida što su stajale uza zid – bilo ih je svega skupa pedeset ili šezdeset.

Osam orangutana, držeći se Skpčižabina savjeta, čekalo je strpljivo do ponoći, kada je soba bila dupkom puna sudionika maskerate. Sat još nije ni prestao udarati ponoć, međutim, kad oni provališe ili bolje, dokotrljaše se svi skupa – jer je, ometan lancima, veći dio društva pao, a svi su se spotaknuli pri ulazu.

Uzbuđenje među sudionicima maskerate bijaše golemo, i ono ispuni kraljevo srce veseljem.

Kao što je bilo predviđeno, mnogo je zvanica pretpostavilo da su ti stvorovi divljeg izgleda ipak neke zbiljske životinje ako možda i nisu pravi orangutani. Mnogo žena od strave pade u nesvijest, te da kralj nije bio toliko oprezan da zabrani nošenje svakog oružja u salonu, njegova bi skupina možda začas platila šalu vlastitom krvlju. Ovako, svi pojuriše prema vratima; ali je kralj bio zapovjedio da ih zaključaju čim on uđe; a na patuljkov prijedlog, ključi su pohranjeni kod njega.

Dok je metež bio na najvećoj visini, a svaki Sudionik maskerate mislio samo na vlastitu sigurnost (jer je zapravo svima prijetila zbiljska pogibelj od natiska razdražene gomile), lanac o kojem je svijećnjak obično visio i koji je bio potegnut uvis u času kada su svijećnjak odstranili, počeo se sasvim polagano spuštati sve dok njegov kukasti kraj nije stigao na same tri stope od tla.

Uskoro zatim, pošto su neko vrijeme glavinjali dvoranom u svim smjerovima, kralj i njegovih sedam prijatelja nađoše se konačno u samoj njenoj sredini, pa prema tome u neposrednom dodiru s lancem. Dok su stajali u tom položaju, patuljak, koji ih je bešumno slijedio tjerajući ih da neprestano potiču metež, zgrabi njihov lanac na sjecištu dvaju dijelova koji su sjekli kružnicu po promjeru i u pravim kutovima. Tada brzinom munje utaknu kuku o kojoj je obično visio svijećnjak u lanac; u tren oka neka nevidljiva sila poče potezati lanac svijećnjaka uvis sve dok kuka nije bila iznad svačijeg dosega odozdo, čime je, kao neminovnu posljedicu, orangutane zbio na okup tako da su stajali licem u lice.

Dotle su se sudionici maskerate pomalo oporavili od straha i povjerovavši da je to ipak dobro smišljena šala, gromko zahihotaše videći grdnu nepriliku u kojoj se nalaze majmuni.

– Prepustite ih meni! – zakriča sad Skočižaba, a njegov se prodoran glas mogao lako čuti kroz čitavu halabuku. – Prepustite ih meni! Čini mi se da ih poznajem. Ako ih dobro pogledam, odmah ću vam reći tko su.

Nato počne gmizati povrh glava gomile, te mu uspije da se probije do zida; a onda pograbi baklju iz ruke jedne karijatide te se vrati, isto kako je i došao, u sredinu sobe – skoči spretnošću

majmuna na kraljevu glavu – a odatle se provera nekoliko stopa uz lanac – spuštajući baklju da bi promatrao skupinu orangutana, sveudilj vičući:

– Sad ću vam ja otkriti tko su!

Odjednom, dok se cijelo okupljeno društvo, uključujući majmune, treslo od grčevitoga smijeha, lakrdijaš naglo oštro zazvižda; na to lanac munjevito odleti uvis za nekih trideset stopa – povlačeći za sobom uplašene i bespomoćne orangutane i ostavljajući ih obješene u zraku između krovnog prozora i poda. Držeći se čvrsto lanca koji se dizao, Skočižaba je ostao u istom položaju u odnosu prema osam maskiranih spodoba, i dalje (kao da se ništa nije dogodilo) upirući baklju dolje prema njima kao da želi otkriti tko su.

Svi su nazočni bili toliko zapanjeni tim dizanjem lanca, da je nastao grobni muk koji je potrajao oko jedne minute. Prekinu ga upravo onakav isti tihi, neugodan škripav zvuk kakav je prije privukao pozornost kralja i njegovih savjetnika u času kad je prolio vino u lice Tripeti. U ovoj prigodi, međutim, više nitko nije mogao sumnjati odakle taj zvuk dolazi. Dopirao je od kljovastih zubi patuljka koji je mljeo i škrgutao njima, s pjenom na ustima, i buljio žarkim pogledom, s izražajem luđačkog bijesa, u lica kralja i njegovih sedam drugova koja su bila okrenuta uvis.

– Aha! – reče naposljetku pobješnjeli lakrdijaš. – Aha! sad prepoznajem te ljude! – Nato, hineći da želi još izbližega ogledati kralja, primaknu baklju lanenom krznu kojim je bio pokriven i koji odmah planu u mlazu živahnoga plamena. Do nepunih pola minute, svih je osam orangutana bilo u plamenu usled vriskanja mnoštva koje je odozdo užasnuto piljilo u njih, bez mogućnosti da im pruži i najmanju pomoć.

Naposljetku plamenovi, koji su se naglo rasplamsali, prisiliše lakrdijaša da se popne još više na lancu, kako bi bio izvan domašaja plamena; dok se penjao, gomila opet na čas utone u muk.

Patuljak ugrabi tu prigodu i progovori još jednom:

– Sad jasno vidim – reče – tko su ti maskirani ljudi. Jedan veliki kralj i njegovih sedam kabinetskih savjetnika, kralj koji se ne žaca napasti bespomoćnu djevojku, i njegovih sedam savjetnika koji mu povlađuju u bezakonju. A što se mene tiče, ja sam jednostavno Skočižaba,

lakrdijaš – i ovo je moja posljednja šala.

Budući da lan, kao i katran, na koji je bio nalijepljen, lako izgaraju, patuljak je jedva do kraja izgovorio svoju kratku besjedu, a osvetnički je čin već bio dovršen. Osam lešina njihalo se na lancima u smrdljivoj, pocrnjeloj, odvratnoj i bezobličnoj masi. Bogalj baci baklju na njih, uspne se okretno do stropa i iščezne kroz prozor na krovu.

Nagađa se da je Tripeta, postavljena na krovu salona, bila suučesnik svoga prijatelja u  njegovoj vatrenoj osveti, te da su zajedno pobjegli u svoju domovinu; jer više nikada nisu viđeni.

1849.

Preveo Tin Ujević