Ivo Andrić - Nesanica
Noć PROLAZI. Sna nema. Zaričem se: neću više da gledam na mali časovnik i da tako merim svoju patnju. Kao što nenaoružan čovek koji se nađe pred opasnom zveri pokušava da se spase praveći se daje ne vidi i ne primećuje, ja nastojim da zaboravim časovnik i njegovo postojanje. Ali, šta vredi braniti se od saznanja dužine svoje nesanice kad je svaki njen sekund nepodnošljiv. Kao spavanje snove, tako nesanica ima svoja viđenja. I u svaki sekund može da stane beskrajan niz slika. Tako sam noćas odjednom, neočekivano i bez ikakve veze, ugledao jedan prizor koji sam verovatno video pre mnogo godina i potpuno zaboravio. Negde na kaljavoj i neurednoj periferiji, gde Beograd prelazi u selo bez lepote i gde selo uzalud nastoji da postane grad, video sam u zimsko predveče četiri Ciganina. Violina, dve žute trube i bubanj. Naježeni od studeni, bez zimskih kaputa, sa rukama u džepovima i instrumentima pod miškom, gacali su blatnom susnežicom. Trojica prvih bili su visoki i povijeni. Treći je b...